Ovaj tekst nije priča o svemu postindustrijskom, niti to može i želi biti. On je početak priče o smještanju jednoga znanstvenog projekta u grad Zagreb. Ovim i drugim sličnim kratkim zapisima želja nam je ispričati one terenske priče koje ne završavaju u znanstvenim knjigama, a prate naše istraživačke terenske svakodnevice. Planiramo ih objavljivati kao dnevnike kretanja postindustrijskim krajolikom i dnevnike zapažanja. Mislimo da bi to bile bilješke o terenskim lutanjima i pronalaženjima terena. Bilješke o terenima koje smo obavile ili onima koje tek planiramo provesti, bilješke o terenima za koje još ne znamo da postoje. Bilješke o osluškivanju postindustrijskoga grada.
U ovoj kratkoj priči ocrtavamo postindustrijsku sadašnjost i okretanje budućnosti na lokalitetima koji uključuju zagrebačke brownfield zone, stara i napuštena industrijska postrojenja, skladišta i ranžirne pruge, zapuštene poslovne prostore, ruine, rupture, praznine i divljine nastale propadanjem nekadašnjih industrijskih prostora i prateće infrastrukture.
Slika 1. Vodotoranj Gredelj i Poslovni centar Strojarska, ožujak 2024. ©SP
U njoj prikazujemo kako je započeo projekt zamišljen prije gotovo dvije godine pod naslovom Transformacija postindustrijskog grada: prostor, zajednica i rad i na koji se pozivamo kraticom PostCity. U projekt smo ušle s idejom da su dugotrajna i puzajuća deindustrijalizacija te tiha i donedavno nevidljiva ruinacija ukorijenjene u krajolike grada Zagreba. S njima se postindustrijske zajednice nose kao s pojavama sraslim s gradom. Grad i rast, grad i propadanje dio su iste priče. Održavani i cvjetajući prostori, promenade i sjenoviti zazelenjeni parkovi, djelatne mnogoljudne, glasne industrije i oronuli u tišinu zaogrnuti „industrijski gradski otoci“ dio su istoga grada. Postindustrijske ruševine koje zaobilazimo, naoko bez ljudi, zone su razbuktaloga biljnog rasta pune malih divljih životinja, kao i zone života(renja) u beskućničkim i skvoterskim privremenim skloništima. Postindustrijski ruinirani krajolici dio su transformirajućih gradskih krajolika.
Slika 2. Ruševna zgrada Paromlina, prosinac 2017. ©SP
U našem su gradu postsocijalistička transformacija i postindustrijski kapitalizam utjecali na osjećaj mjesta, rastvaranje, restrukturiranje i transformaciju gradskih zajednica i susjedstava, prostora i radnih praksi. Različiti su akteri i politike utjecali i još uvijek utječu na stvaranje postindustrijskoga grada. Različiti su načini na koje se doživljavaju postindustrijski krajolici. Mi ih vidimo u rupturama, ruinama i regeneraciji – napuklinama, propadanju i obnovi prostora koje je nekad obilježila industrija. Tijekom prvih šest mjeseci projektnih aktivnosti mapiramo te krajolike i upoznajemo se s time kako se različite zagrebačke lokacije bude iz postindustrijske hibernacije. Gredelj, Sljeme, ciglana na Črnomercu, Paromlin, Nada Dimić, Josip Kraš, Zagrebačka banka samo su neke od lokacija koje smo u prijavi projekta promišljale kao urbane zone uz koje se vezuju investicijski i vlasnički prijepori, propast industrijskoga rada, nestanak radničke i industrijske kulture, stanarska zabrinutost i susjedske akcije, mračni turizam i urbani aktivizam. Te se industrijske vizure Zagreba transformiraju. Neke su se izgubile i utopile, neke prenamijenile, a u nekim slučajevima zamijenile novim krajolicima potrošnje i luksuznoga stanovanja.
Slika 3. Zgrada bivše tvornice „Nada Dimić“, ožujak 2024. ©SP
U projektu se bavimo onim što antropolozi nazivaju postindustrijskim ožiljcima u krajoliku (Anna Storm). Ožiljci mogu biti oni stari. Kada o njima govorimo, u mislima imamo sliku ciglenih tvorničkih zdanja s početka 19. stoljeća koja su prenamijenjena i žive u nekoj drugoj postindustrijskoj funkciji. Obrasla bršljanom, u današnje se krajolike uklapaju sukladno svojim novim unkcijama, ugrađena su u slike i vizije grada po mjeri današnjih stanara, radnika i… turista…
Slika 4. Nekadašnja tvornica ulja u Branimirovoj ulici, ožujak 2023. ©SP
Ožiljci mogu biti i nedavni. Ožiljci skorašnjega uništenja, mladi ožiljci, strašni i tipični za suvremenu deindustrijalizaciju. U njima još uvijek postoje tragovi doskorašnjega boravka, rada i
života. Tim ožiljcima trebat će dugo da zacijele, da srastu sa svojom okolinom. Njih proživljavamo ovoga trena i njih osjećamo kao najprisutnije.
Ožiljkasti prostori u postindustrijskome krajoliku dio su naše svakodnevice. Za njih su zainteresirani građani-susjedi, građani-investitori, grad i gradska uprava, administrativni građani, gradski planeri, arhitekti, urbanisti, znanstvenici, aktivisti i gradski gosti – turisti… Na njima se temelje gradske strategije, ekonomski i kulturnopolitički planovi, ali i trvenja među njihovim raznorodnim zamišljanjima i aktualizacijama. Oni nerijetko potiču sučeljena promišljanja o tome kakav je grad bio i kakav bi trebao biti.
Slika 5. Rušenje poslovne zgrade Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici, veljača 2024. ©SP
Naš je zadatak pratiti zacjeljuju li i kako postindustrijski ožiljci u krajoliku, oni davni i ovi noviji, oni potpuno srasli i ovi svježi i bolni. Želja nam je promatrati ih, vraćati im se, reagirati na promjene na njima, pratiti procese kojima nekadašnji industrijski krajolik postaje dio naše nove postindustrijske svakodnevice. Za nas je industrijska ruina nešto više od „rupe“, kako su stanovnici gradske četvrti Donji grad i stanari jednoga donjogradskog kvarta donedavno nazivali napušteni građevinski iskop na mjestu nekadašnje tvornice „Nada Dimić“ i pogona tvornice „Josip Kraš“. Za nas je istraživanje i promišljanje takvih lokaliteta o kojima u popularnom govoru slušamo kao „onom ruglu“, „ruševinama“, „smetlištu“ ili „tragediji“ svakodnevni terenski zadatak.
Naši će istraživački susreti sa svakodnevicom postindustrijskoga grada biti raznoliki, neki predviđeni, neki ne, neki osmišljeni, neki gotovo proizvoljni ili proizašli iz sretne slučajnosti, planirani, ali i zatečeni. Ciljani i situacijski, strateški i taktički, hodajući, razgovarajući, življeni i arhivski. Na tim terenima, koji se ponekad polagano otvaraju pred nama, ponekad užurbano razgrađuju i grade, preko noći nastaju i preko noći nestaju, niču i padaju, nastojimo vidjeti napuštanje i napušteno, odbacivanje i odbačeno.
Slika 6. Pogled na Sesvete s krova bivšega industrijskog kompleksa „Sljeme“, veljača 2024. ©SP
Urušavanje i izgradnja dvije su krajnosti transformacije postindustrijskih ožiljaka u gradskom krajoliku. Neki od naših terena započinju svakodnevnim bilježenjem načina napuštanja i propadanja, zaštite i napora vidljivih u letvama pribijenima na prozorske okvire, čvrstom plastikom bandažiranim prozorima industrijskih pogona te lancima i lokotima osiguranim ulaznim vratima ili u nakupljenom i napuštenom smeću ostavljenom pred ulazima u porte s tek razbuđenim skvoterima ili beskućnicima koji su u praznim prostorima nekadašnje industrije potražili noćno sklonište. Drugi se odvijaju na sastancima gradskih četvrti i mjesnih odbora, sudjelovanjem u organiziranim javnim šetnjama, javnim tribinama, projekcijama i posjetima muzejskim izložbama. Bilježeći tragove razmišljamo kako se transformacija postindustrijskoga krajolika pokazuje prolazniku i istraživaču, nekadašnjem i sadašnjem radniku, stanaru i susjedu, gostu i turistu, poduzetniku i profesionalcu – mislimo postindustrijski.