Ovaj je zapis kreiran tragom rasprava koje su članice projekta PostCity vodile s Noelom Salazarom u okviru ekspertne radionice posvećene hodajućim metodologijama (Zagreb, kolovoz 2024.). Inspiriran je bilješkama koje smo vodile pripremajući se za radionicu, nanovo iščitavajući radove koje su napisali Tim Ingold i Jo Lee Vergunst, Sarah Pink, David Macauley, Timothy Shortell i Evrick Brown, te Salazarovim pozivom da hodamo s gradom. Prokušan je zajedničkim radioničkim hodom kroz kompleks nekadašnje tvornice Sljeme u Sesvetama te brojnim drugim hodajućim susretima s deindustrijaliziranim Zagrebom.

Misliti u hodu, analiza ritmova hodanjem, umno hodanje – te, i mnoge druge, uvriježene stručne sintagme pokazuju da hodajuća etnografija čini okosnicu etnoloških i kulturnoantropoloških osvrta na svijet u koji smo uronjeni. Svijet koji, hodajući i analizirajući, sustvaramo. Likovi flâneura, dérivista i drugih šetača koji se odbijaju kroz prostor kretati pravocrtno i rutinski već nas duže od stoljeća pozivaju na otkrivanje grada hodom, na njegovo (d)oživljavanje s razine ulice. Taj nas poziv usmjerava na osviješteno tjelesno, senzorno, praktično i afektivno bivanje u gradu, kretanje u njemu, kao impuls istraživačkim uvidima. Time se hod profilira istodobno kao predmet i metoda istraživanja, kao tehnika stvaranja grada i ključ njegova razumijevanja.

Hodom se grad ostvaruje na dodiru materijalnosti, izgrađenog okoliša i ljudi u njemu. Hodom se urbanoj infrastrukturi pridaje smisao, a katkad joj se njime taj smisao i odriče. Hod može biti praksa povlaštenih društvenih slojeva, lagodna šetnja prilagođenim urbanim krajolikom. No, on je i mnogo više od toga. Hod može razotkriti društvene nejednakosti, može odraziti težinu rada koji se pritom obavlja. Nerijetko je hod nešto što se mora, odvija se i migracijskim trasama. Nekim tijelima hod predstavlja napor, bol i nemogućnost, za njih i one u njihovoj pratnji urbani je krajolik ispunjen ograničenjima i preprekama njihovu kretanju. Hod može biti i mjera otpora, oprisutnjenje onih koji su premalo prisutni u javnoj sferi. Sva nam ta raznorodna hodanja, izvedena u raznolikim ritmovima, iz različitih pobuda i s različitim ciljevima, otkrivaju fragmentarnost i varijabilnost iskustava onih koji hodaju – ona otjelovljuju i aktiviraju heterogene slike i vizije grada. Tim raznolikim hodanjima odlučujemo priključiti i svoja istraživačka.

Zato hodamo (s) gradom. Hodamo s kreatorima prostornih politika, predstavnicima gradske vlasti i lokalne samouprave. Hodamo s arhitektima i urbanistima, voditeljima i izvođačima građevinskih radova. Taj se hod gradom često proteže koordinatama projekata urbane obnove, mentalno je preslojen strategijama i urbanističkim planovima. Hodamo s organizatorima i sudionicima urbanih tura kojima se grad mapira iz odabranog tematskog rakursa. Njime nas tada vode istraživači, stručnjaci za urbane teme, djelatnici muzeja i centara za kulturu, poznavatelji pojedinih gradskih područja, razotkrivajući njihova manje poznata značenja. Zatim hodamo s predstavnicima nevladinih udruga i građanskih inicijativa, s aktivistima i umjetnicima. Držeći korak s njima, lociramo neuralgične točke našeg grada – taj je hod zagovarački, on poziva na zamišljanje grada duž alternativnih linija, na djelovanje i pokretanje svega što je zapelo i stagnira. Hodamo i s onima kojima su prostori rekreirani našim kretanjem (bila) mjesta njihova stanovanja i rada, njihove življene svakodnevice. Često s njima dijelimo ambivalentan osjećaj izazvan prolaskom kroz prostor koji doživljavaju kao svoj, a koji, transformiran, više to nije. Također hodamo s ljudima koji, unatoč svojem bivanju u gradu, ostaju na simboličkim marginama javnog prostora. Njihov je hod apel za stvaranje uključivih prostora i zajednica – grada za sve.

Hodajući gradom s različitim ljudima koji ga tvore, komentiraju, kritiziraju i vole, pred nama se iscrtavaju urbane mijene koje određuju našu suvremenu svakodnevicu. Ipak, pri tom se hodu prepliću različiti vremenski horizonti. Tako, hodajući tlom neposredno pod našim nogama, hodamo krajolicima sjećanja, prostorima osobnih i kolektivnih prošlosti. Obilazimo ih s ljudima koji su u tim prostorima živjeli i radili, igrali se, odrastali i starili, svjedočili njihovim nekadašnjim načinima funkcioniranja i mijenama, zatvaranjima i propadanjima, prenamjenama, komercijalizacijama i regeneracijama. Njihov hod otjelovljuje ta prethodna značenja i uloge prostora. Oni hodaju polako, osvrćući se, s čuđenjem i prisjećaju se prošlih ruta i praksi, struktura i namjena, logike prostora, organizacije posla. Slažu otpale kockice ruiniranih dijelova grada, rekreirajući neki prošli red u prostorima sjećanja. Tek nam njihova pripovijedanja i tumačenja u hodu otkrivaju smisao nekadašnje signalizacije, upozorenja i uputa koje zatječemo u prostoru, nagrižene zubom vremena ili ljudskim čimbenikom.

Istovremeno, hodamo krajolicima zamišljenih budućnosti. Takvim se hodom iscrtavaju vizije i planovi koji nas instruiraju o tome što grad treba postati, kakav grad treba nastati, kako se treba izmijeniti, prilagoditi, ići ukorak s vremenom. Grad budućnosti, grad utopije, grad kakav bi trebao biti aktivira se i kritičkim hodanjima onih koji u strategijama, prenamjenama ili predugim procedurama detektiraju pasivne zone, kriva čitanja, dominaciju kapitala. Imaginiranja budućnosti u hodu razotkrivaju prostore prijepora sazdane u višeglasju, a nerijetko i u sučeljenim mišljenjima i interesima.

Hodamo (s) postindustrijskim gradom. Taj hod ima svoje specifičnosti te odražava višeslojnost i mnogostrukost postindustrijskih transformacija. On obuhvaća reurbanizirane i reindustrijalizirane zone, one prenamijenjene u luksuzne poslovne i stambene objekte, prostore u kojima je proizvodnja zamijenjena kulturnim i kreativnim industrijama. Pruža nam uvid u odnose privatnog i javnog, tenzije na presjecištima građanskih inicijativa i investicijskih interesa. Ograničen je poslovnicima radnih organizacija, poslovnim tajnama, kućnim redovima, ogradama postrojenja, vratima stambenih kompleksa. Hod postindustrijskim gradom odvija se i na gradilištima. On nam otkriva onaj tip postindustrijskih transformacija koji je najvidljiviji i medijski najeksponiraniji. To je postindustrijski grad u preoblikovanju, ponovnoj izgradnji, aktivnoj regeneraciji. Hod njime reguliran je sigurnosnim pravilima građevinskih lokacija i otežan zaštitnom opremom; on se izmiče građevinskim radnicima, zaokružuje hrpe novog građevinskog materijala. Vođen je brižljivim uputama voditelja gradilišta koji znaju kuda je sigurno hodati; razgovor u tom hodu nadvikuje se s bukom radnih strojeva. Konačno, često hodamo i postindustrijskim ruinama. Taj je hod praćen oprezom i posebnim pripremama za boravak u prostorima prepuštenima propadanju i devastaciji. Praćen je vonjem zapuštenosti i vlage, igrom tame i svjetla koje probija kroz porazbijane prozore, hladnoćom koja izbija iz desetljećima negrijanih zidova. Isprekidan je zastajanjem kako bi se zaobišle hrpe otpada, onih nastalih divljim odlaganjem smeća ili urušenim materijalom koji je činio tijelo nekadašnjih tvornica. U tom zastajanju nastojimo među smećem prepoznati podsjetnike na proteklu industrijsku svakodnevicu. Koračamo visoko kako bismo izbjegli zaplitanje u probujalu vegetaciju. Osluškujemo lepet ptica i šušketanje glodavaca, njihovo izmicanje ljudima koji ulaze na njihov teritorij.

Materijalnost industrijskih ruina često je oštra, gruba, kontaminirana, predstavlja rizik. No ona je ujedno resurs i potencijal. Zato u ruinama postindustrijskog grada hodamo i s onima koji im žele udahnuti nov život po mjeri građana.