Nekadašnji industrijski prostori i izgubljena industrijska prošlost – poticaji našem bavljenju izazovima i potencijalima deindustrijaliziranih zona – na različite načine “opstaju” i “traju” u suvremenosti. Njihovu “izdržljivost” i “otpornost” možemo iščitati iz različitih oblika “imaginacije – filma, književnosti, turizma” (Rhodes et al. 2021: 11). No, aktualizacije industrijskoga danas, u svoj njihovoj heterogenosti, možemo pronaći i u znanjima, predodžbama, naracijama i praksama koje često izmiču dominantnim kanalima popularne kulture; prisutne su na svakom presjecištu ljudi s njihovom (do)življenom okolicom. Pristupi reimaginiranju postindustrijskog grada stoga nam nameću pitanja: tko su pojedinci i skupine čija zamišljanja bilježimo; tko su nam sugovornici i vodiči kroz postindustrijski teren? Da se izrazimo uvriježenom strukovnom terminologijom: tko je ta zajednica u suradnji s kojom namjeravamo provesti ova istraživanja? U ovom tekstu pokušat ćemo ukratko razmrsiti dvojbe oko toga s kime radimo, koga vidimo kao aktere u istraživanjima postindustrijskih krajolika.

U okviru projekta PostCity, zajednicu smo – uz prostor i rad – postavile kao analitičku prizmu kroz koju promatramo transformacije postindustrijskog grada. Usmjerile smo je na stanovništvo u nekadašnjim industrijskim područjima, promjene u njihovu načinu života prouzročene deindustrijalizacijom i njihov odnos prema postindustrijskom okolišu. No, kao i toliko puta ranije, pokazalo se da na terenu ne postoji neka prethodno zadana, organska lokalna zajednica koja polaže pravo na mjesto – u ovom slučaju postindustrijsko – i koja proizlazi iz pripadanja tom mjestu. Ponovno zamišljanje napuštenih i zapuštenih industrijskih kompleksa, pokazalo se, ujedno znači ponovno osmišljavanje i aktiviranje postindustrijskih zajednica.

Postindustrijske zajednice, kao uostalom i postindustrijski prostori, oblikuju se iznova, iz evociranja prošlih temelja i s pogledom usmjerenim na budućnost. Često se stvaraju u pokušajima pridavanja novog smisla deindustrijaliziranim lokacijama. Ponekad je to oblikovanje opterećeno toksičnim ostacima industrijskog djelovanja koji bacaju drukčije svjetlo na nostalgično razumijevanje industrijskog naslijeđa. Razotkrivanjem naličja intenzivnog industrijskog rada i ukazivanjem na učinke industrijske proizvodnje na preoblikovanje okoliša, ljudsko zdravlje i zdravlje drugih živih bića, osviještene se zajednice ponovno konsolidiraju. Ovoga se puta okupljaju oko pitanja kako se nositi s industrijskim prostorima koji su još u funkciji, kao i s onima u kojima je proizvodnja obustavljena. Ponekad je to okupljanje opterećeno afektima tuge, ljutnje, ogorčenosti koje osjeća i izražava nekadašnja industrijska zajednica rada, stanovanja i življenja na prostorima snažno obilježenima (de)industrijalizacijom.

U našem sad već jednoipolgodišnjem istraživanju usmjeravamo se na različite vidove aktiviranja i okupljanja građana. Pratimo različite vidove posvećenosti nekom problemu i prisutnosti u prostoru, na postindustrijskim lokacijama diljem Zagreba. Kako se ispostavilo, nizom sretnih okolnosti i istraživačkih uvida, ove vidove aktiviranja imamo priliku najintenzivnije pratiti u Sesvetama. U njima se, naime, u protekloj godini događalo iznimno mnogo aktivnosti koje smo prepoznale kao istraživački relevantne jer su propitivale kako ruinama sesvetske Mesne industrije Sljeme udahnuti nov život. Te aktivnosti karakterizira usmjerenost na umrežavanje, ponovno okupljanje i sastavljanje postindustrijske zajednice. One teže osmišljavanju izgubljene društvenosti sesvetskog Sljemena iznova, iz fragmenata industrijske prošlosti i vizija bolje budućnosti.

Pokreti, zajednice, grupe i pojedinci, kako pokazuje Alice Mah u svojoj knjizi Petrokemijski planet. Multiskalarne borbe industrijske transformacije (2023), okupljaju se zbog tema koje su im važne. Povezuju ih zajednički interesi i pokušaji da izvaninstitucionalno odgovore na društvene probleme. Nekada su to društveno-ekonomski, a nekada društveno-okolišni problemi koji, kako navodi Mah, proizlaze iz odnosa industrije i okoliša. Njezin primjer upućuje na važnu ulogu građanskih aktiviranja u pokušaju da se spriječe zagađenje okoliša i okolišna nepravda prema zajednicama koje žive u neposrednoj blizini naftnih postrojenja.

Naš je primjer ponešto drugačiji. Sesvetska postindustrijska zajednica oblikuje se oko kompleksa prehrambene industrije koja je prestala postojati. Iza nje su ostale industrijske ruine Sljemena: prostori farme svinja, hladnjače, upravne zgrade, energane, navozi, zgrade za preradu i sortiranje, pušionice i slično. Industrijske ruine su složen sustav ostataka industrijskih građevina i industrijske infrastrukture, koji je privremeno izvan funkcije ili ima zamjensku, često prostorno reduciranu funkciju, kao i nakupljenog otpada. No kako ovi prostori ulaze u imaginarije susjedskih zajednica? Kako na njihovu prisutnost reagiraju susjedske zajednice? Multiskalarni aktivizam o kojem govori Mah “oblik je kolektivnog otpora koji povezuje različite teme, lokalitete, skale političke borbe”, njime se djeluje “protiv hegemonije”, on “povezuje lokalno, urbano, regionalno, nacionalno, planetarno kroz različite prostore i skale” (2023: 2). On je također “skalaran temporalno” jer povezuje “prošlo s budućim”, “povećava političku vidljivost i solidarnost” (ibid.: 16). Mutiskalarni aktivizam je borba, otpor i suprotstavljanje – on je multiskalarna mobilizacija.

Sesvetski pokušaji oblikovanja postindustrijske susjedske zajednice nisu isto što i borba protiv industrije i zagađenja. Oni su borba koja počinje nakon industrijskog blagostanja i nakon industrijskog zagađenja, nakon uspona industrije i nakon njezina pada. Oni su borba s onim ili za ono što je ostalo poslije. Kroz tu se borbu oblikuje jedna nova zajednica. Sesvetska zajednica u nastajanju (da, dobro čitate, ne zajednica u nestajanju) djeluje povezujući, aktivnostima usmjerenima na pitanja što pružiti ljudima i kako ljudi mogu djelovati poslije industrije.

Je li to aktivizam? I same zahvaćene entuzijazmom i uključene u različite akcije kojima se prostor Sljemena, odvojen od živog gradskog ritma prugom, ogradom i politikom zaborava, nastoji nanovo otkriti i privesti raznim novim namjenama, zaključujemo da jest. Ako jest, kakav je to aktivizam i gdje se događa? Sesvetski aktivizam usko je povezan s udrugama koje u Sesvetama djeluju, građanskim inicijativama, inicijatorima, pojedincima čija pokretačka energija snažno oblikuje krajolike postindustrijske zajednice Sesveta. On, aktivizam, kao i postindustrijska zajednica, počiva na suradljivosti. Stoga i postindustrijska zajednica u nastajanju u Sesvetama i oko Sljemena može biti shvaćena kao neki tip suradljivog aktivizma koji proizlazi iz aktivnog odgovaranja na probleme postindustrijskog grada.

Tko su njegovi nositelji? To su visoko profesionalizirani pojedinci. Ili radno aktivni ili u mirovini, no pojedinci čiji je život usmjeren na zajednicu. Nekad su to pojedinci koji su aktivnosti koje ih pokreću i koje oni pokreću pretvorili u poluprofesionalni ili profesionalni tip rada u zajednici, a financirani su projektnim sredstvima za razvoj kulture, građanstva, zajednice i sl. Nekad su to pojedinci koji su oblikovali građanske udruge ili inicijative i koji sada djeluju u tom okviru. Ponekad su to pojedinci koji, u najširem smislu, svojim znanjima i mikroekspertizama rade na poboljšanju života u zajednici, izvan jasno definiranih formaliziranih struktura.

Postindustrijski subjekt je dovitljiv u svojem “skromnom” ili “skalom malenom” načinu djelovanja za zajednička dobra postindustrijskih zajednica. U pravilu djeluje reparativno, neposredno uočavajući male i velike probleme vezane uz neki lokalitet ili drugi oblik administrativne teritorijalizacije. Najvažnija odlika lokalnog aktivizma koji potiče je suradljivost koja nadilazi političke formate surađivanja. Vođen je okupljanjem resursa (ljudskih, znanja, vještina) u svrhu rješavanja nekog u prostoru duboko osjećanog problema. Ti su problemi najjasniji iz neposredne perspektive lokalno smještenog postindustrijskog subjekta. Duboko smo uvjerene da tek takva perspektiva pokazuje mogućnost razumljivog strukturnog planiranja na lokalitetu.

Postindustrijski aktivizam o kojem govorimo je, dakle, jedan vid okupljanja građana koji žive u susjedstvima nekadašnjih industrijskih zona. On se vodi željom za oblikovanjem zajednice; on nastoji aktivirati, zainteresirati, okupiti, stvoriti platformu za glasove odozdo. Usmjeren je na okolinu koja je puna neprepoznatih potencijala, na prostor koji je odbačen i zapušten, između svojih svrha (Mah 2023). Taj aktivizam je neposredan, prepoznaje potrebe prije i brže od mjesnih i gradskih tijela. On je između dvaju svjetova, spaja procese, prevodi, osvješćuje… Opovješćuje neznanje, ukazuje na raspukline i radi na povezanosti i odgovornosti za oživljavanje mjesta i nastajanje zajednice.

Postindustrijska zajednica čijem stvaranju svjedočimo nije samo jedna. No, raznorodni pokreti, grupe, pojedinci, oblici aktivizma i aktivnosti u kojima imamo priliku sudjelovati u Sesvetama danas imaju zajedničku jednu odrednicu – ideju da se zajednica stvara konstruktivnim poticajima, suradljivošću, uključivanjem, pažnjom prema prošlom, sadašnjem i budućem. Aktivizam okrenut prema oblikovanju postindustrijske zajednice je, prema tome, onaj koji usmjerava, prepoznaje zajedničke interese, probleme, djeluje za (i protiv), iznalazi točke povezivosti koje mogu one različite koji djeluju skupa, okupljene oko istog/sličnog cilja, učiniti zajednicom budućnosti.

Sve fotografije u ovom blogu, koje prikazuju aktivnosti usmjerene na revitalizaciju Sljemena, snimile su članice projekta PostCity tijekom 2025. godine.

Mah, Alice. 2023. Petrochemical Planet. Multiscalar Battles of Industrial Transformation. Durham – London: Duke University Press.

Rhodes II, Mark Alan, William R. Price i Amy Walker. 2021. “Introduction. Geographies of Post-Industrial Memory, Place, And Heritage”. U Geographies of Post-Industrial Place, Memory, and Heritage. Mark Alan Rhodes II, William R. Price i Amy Walker, ur. London – New York: Routledge, 1–19.