U rano jutro 13. ožujka 2025. grupa studenata i ja kao njihova nastavnica okupili smo se kod istočnog ulaza Zagrebačkog velesajma. Bio je to prvi u nizu istraživačkih odlazaka na Velesajam u sklopu kolegija Prakse terenskog istraživanja na prijediplomskom studiju Etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U ljetnom semestru ak. god. 2024./2025. Zagrebački velesajam, jedna od terenskih lokacija projekta PostCity, izabran je i za lokaciju studentske vježbe etnografskog promatranja i bilježenja.
Nakon mog kratkog uvoda o povijesti gradnje Zagrebačkog velesajma i njegovim višestrukim ulogama, započeli smo zajednički obilazak. Jedan dio obišli smo zajedno, a onda smo se na neko vrijeme razdvojili. Individualno ili u manjim grupama obišli smo pojedine dijelove, sa zadatkom da u prostoru pokušamo prepoznati potencijalne istraživačke teme. Veličina Velesajma predstavljala je izazov za njegovo cjelovito zahvaćanje hodom. Iako smo na Velesajmu boravili oko dva sata, nismo ga uspjeli obići u cijelosti. Prostorno smo ga obuhvatili samo djelomično, ovisno o smjeru i brzini našeg kretanja. Prvi istraživački susret s Velesajmom snažno je obilježila njegova prostranost.
Vježbanje istraživačkog pogleda
Velesajam je nemoguće obuhvatiti jednim pogledom. Gdje god se nalazili, izgrađeni objekti, vegetacija i udaljenost otežavaju ili onemogućuju da pogled dopre do svih njegovih krajeva, detalja i kutaka. Istodobno, metalna ograda koja opasava Velesajam jasno definira njegove granice, fizički ga odvajajući od okoline. Velesajam ima svoje ulaze i rampe koje usmjeravaju kretanje i reguliraju parkiranje. Ovom smo prilikom velesajamsku ogradu iskoristili kao granicu te smo pogled zadržali unutar prostora koji ona omeđuje, ostavljajući po strani smještenost Velesajma u širi (novo)zagrebački prostor.
Malim istraživačkim temama – detaljima koji su privukli našu istraživačku znatiželju i pažnju – nastojali smo trasirati put za zahvaćanje i razumijevanje velikog prostora, prostora koji je vremenski, prostorno i značenjski slojevit. Timskim radom, u kojem je svatko svoje terenske obilaske Velesajma usmjerio prema određenom aspektu prostora, željeli smo prikupiti velesajamske fragmente koje ćemo kasnije ponovno povezati u cjelinu. Tijekom ožujka, travnja i svibnja usmjerili smo se na velesajamske klupe, prozore, vegetaciju, mačke, skulpture, ograde, željezničke tračnice, otpad, rasvjetu, prometnu sigurnost pješaka, ugostiteljsku ponudu, obrazovne, sportske i zabavne aktivnosti na Velesajmu. Usmjerenim, fokusiranim opažanjem – opažanjem u smanjenom mjerilu – u našem smo velesajamskom projektu vježbali istraživački pogled i istraživačko pisanje. Vodila su nas temeljna pitanja: što i kako promatramo te kako o tome pišemo.
Nakon svakog od šest samostalnih obilazaka studenti su trebali napisati detaljne terenske bilješke. U njima su bilježili što su vidjeli i čuli, o čemu su razmišljali, koja su im se pitanja otvarala dok su hodali, gledali, slušali, mirisali, dodirivali, zastajali, sjedili… Svaki obilazak trebali su fotografski dokumentirati. Inspirirani i vođeni TESS metodologijom, na najmanje dva obilaska trebali su obaviti mapiranje ponašanja, kretanja i fizičkih tragova.
Učestali dolasci na Zagrebački velesajam, pažljivo promatranje i kontinuirano bilježenje imali su za cilj potaknuti promišljanje o istraživaču kao instrumentu etnografskog prorađivanja stvarnosti. Naglasak je bio na oštrenju istraživačkog pogleda, na slušanju samoga sebe – svojih bilježaka, razmišljanja, pitanja, dvojbi i odluka. Sami smo sebe usmjeravali, brusili svoja pitanja, rafinirali svoj fokus, punili svoje bilješke bogatim opisima, a svoje albume raznolikim fotografijama malih detalja i širokih planova. Svaki dolazak na Velesajam i u bilješkama prorađena jedna putanja hoda po Velesajmu usmjeravali su nas prema tome na koji bi velesajamski ulaz sljedeći put mogli ući i u kojem bismo smjeru mogli krenuti. Istodobno, bili smo otvoreni za to da nas promatranje u hodu odvede i onamo kamo prvotno nismo planirali. S istraživačkom znatiželjom uparilo se istraživačko nastojanje da se pribilježi i razumije. Prepuštanje terenu kombiniralo se sa stalnom refleksijom i planiranjem.
Intervjui, kao druga uobičajena i promatranju često komplementarna metoda, namjerno su u ovim kontinuiranim obilascima Velesajma ostavljeni po strani. Susreti s ljudima bili su rijetki i uglavnom rezervirani za situacije u kojima je prisutnost istraživača kod radoznalog prolaznika potaknula neformalni razgovor. Literatura o povijesnom razvoju Velesajma pomogla nam je u razumijevanju njegova sadašnjeg stanja, dok su medijski izvori iz posljednjih petnaestak godina pružili osnovni uvid u ideje o suvremenom i budućem korištenju Velesajma. Informacije iz literature i iz medija ocrtavale su nam širi kontekst nastanka i sadašnjosti Velesajma. No, naglasak je hotimice stavljen na bivanje u prostoru, promatranje i bilježenje.
Cilj ovako oblikovanog nastavnog istraživačkog projekta bio je uvježbati prakse terenskog rada i osvijestiti složenost istraživačkog procesa. Jednostavnom smo se naputku često vraćali: etnografsko istraživanje zahtijeva vrijeme, organizaciju, posvećenost i pedantnost. Tromjesečno kontinuirano individualno istraživanje, zajedno sa zajedničkim raspravama, razmjenom iskustava i interpretacija, postupno nas je vodilo prema etnografski utemeljenom i slojevitom razumijevanju prostora.
Velesajam kao kolaž fragmenata
Početnom namjernom otvorenošću prema prostoru i poticajem da sami prepoznaju temu kojoj će se posvetiti, studenti su bili ohrabrivani da pronađu svoj Velesajam, da pronađu svoje rute i svoj ritam prolaska prostorom. Usmjereni su na praćenje dnevnog i tjednog ritma prostora. Poticani su da stalno i pomno reflektiraju o svojoj intenzivnoj prisutnosti na terenu i o bogatom materijalu – bilješkama, fotografijama, kartama – koji su prikupili. Velesajamski je projekt bio proces iskustvenog učenja kako gledati, slušati, hodati, fotografirati, crtati, skicirati, pisati.
Terenske su bilješke tijekom tromjesečnog rada postajale fokusiranije i analitički bogatije. Kada ih se sve promotri zajedno, one zrcale istraživački proces: od početnog težeg snalaženja u prostoru, otkrivanja različitih velesajamskih kutaka i mnogih mogućih istraživačkih smjerova, preko oblikovanja teme i fokusiranja pogleda, sve do sintetiziranja istraživačkih uvida. Fotografije su također vremenom postajale fokusiranije: od kadrova koji široko zahvaćaju prostor prema fotografijama koje su ciljano usmjerene na dokumentiranje detalja, raznolikosti i zapaženih mijena tijekom istraživanja.
U jutarnjim satima 29. svibnja 2025. Velesajam smo ponovno obišli svi zajedno. Prethodno smo zajedno isplanirali rutu obilaska i točke na kojima smo se zaustavili kako bi svatko sažeto predstavio svoje istraživanje. Etnografija iz više očišta, izložena na smisleno izabranim mikrolokacijama, sastavila je naše zajedničko razumijevanje Velesajma. U našem je zajedničkom hodu od pojedinačnih uvida izgrađena ruta koja je govorila o materijalnosti Velesajma, njegovim paviljonima i cestama, zelenilu i skulpturama, raznolikim aktivnostima, o rasvjeti, bojama i zvukovima, o njegovim dnevnim, tjednim i sajamskim ritmovima. Materijalnost koju smo zabilježili bila nam je prozor i putokaz za promišljanje mogućih daljnjih istraživanja odnosa ljudi i prostora, tema gradnje, korištenja, propadanja i prenamjena prostora, pitanja kontinuiteta i diskontinuiteta njegova korištenja i vizioniranja.
Usporedno s razumijevanjem prostora, naglasak na stalnoj refleksivnosti vodio je prema dubljem razumijevanju procesa u kojem istraživač gradi odnos prema istraživačkoj temi, prema boljem razumijevanju etnografa koji osluškuje sebe, usmjerava se, opetovano se vraća terenu, pažljivo ga promatra i bilježi naizgled sitne detalje koje pažljivo ugrađuje u razumijevanje cjeline. Upoznajući Zagrebački velesajam i obogaćujući vještine terenskog rada, ovim smo istraživanjem ujedno prepoznavali i zacrtavali moguće smjerove dubinskih i dugotrajnijih, tematski i problemski usmjerenih istraživanja i metodoloških alata koje bismo pritom koristili.
Naposljetku, ovaj je tromjesečni projekt posvjedočio snagu zajedničkog istraživanja i timskog rada. Razmjene istraživačkih uvida, izazova, nesigurnosti, dvojbi i odluka te rasprave o procesu stjecanja istraživačkog iskustva bile su poticajne i inspirativne. Krenuvši od početnog zajedničkog obilaska u kojem smo prostor teško zahvatili kao cjelinu, preko posvećenog pojedinačnog fokusa na njegovim fragmentima, Velesajam smo na kraju ponovno sklopili u cjelinu, u kolaž sastavljen od naših pojedinačnih i zajedničkih razumijevanja.
***
U istraživanju su sudjelovali studenti prijediplomskog studija Etnologije i kulturne antropologije: Alan Alibegović, Ana Andrašek, Patricija Babić, Bojana Karlica, David Levatić, Karla Marinac, Iva Martinović, Lucija Mašić, Petra Mokos, Ayna Mrkaljević Tataragić, Laura Petrović, Tena Rajzer, Ana Srček, Anamaria Škrabo, Marija Tadić i Ljiljana Varga. Fotografije korištene u ovom tekstu studenti su snimili tijekom ožujka, travnja i svibnja 2025. godine.