U ožujku ove godine održana je druga ekspertna radionica projekta PostCity (Filozofski fakultet u Zagrebu, 17. – 21. ožujka 2025.) na kojoj su sudjelovale članice projekta i Felix Ringel, antropolog i istraživač postindustrijskih gradova. Ringel je izvanredni profesor na Odsjeku za antropologiju Sveučilišta Durham u Ujedinjenom Kraljevstvu i bio je gost projekta PostCity kao stručnjak za vrijeme, održivost i urbani razvoj postindustrijskih gradova u Europi. Njegova prva knjiga Back to the Postindustrial Future: An Ethnography of Germany’s Fastest-Shrinking City (2018) bila je inspiracija za naš projekt, a pristupi istraživanja u Hoyerswerdi, nekadašnjem pokaznom istočnonjemačkom gradu, a danas poznatom kao „grad bez budućnosti“, usmjerili su i našu pažnju na to kako prošlost i budućnost oblikuju sadašnjost(i) gradova.

Felix Ringel i članice projektnog tima na ekspertnoj radionici, 18. 3. 2025. ©Helena Tolić

Zašto PostCity?, višekratno je pitao Felix članice projekta. I iz toga poticajnog nesporazuma – govorimo li o kraju grada, o onome što dolazi iza, poslije grada, govorimo li o odnosu prefiksa post/poslije/nakon i grada, o stanju, kretanju, statičnom ili dinamičnom značenju sadržanom u vremenskom određenju, njegovoj nametljivosti, definitivnosti – ušli smo svi zajedno u terensku vježbu mapiranja vremena postindustrijskih gradova koja je održana na Zagrebačkom velesajmu. Traganje za vremenom i tragovima vremena na prostoru Velesajma proizašli su iz naših čitalačkih aktivnosti, razgovora i eksperimenta traganja za vremenom Velesajma. Prije traganja za vremenom na Velesajmu čitali smo i razgovarali o vremenu.

Felixovo vrijeme – etnografije postindustrijskih budućnosti

Antropologija vremena, kaže Felix, svoj je zamah doživjela nakon hladnoga rata. Povezana je s konceptom nade i nadanja, raskida s prošlošću i okretanja budućnosti. Usmjerila se na načine na koje se 20. stoljeće nosilo s vremenom. Istraživati postindustrijske prostore znači misliti o postsocijalizmu, tranziciji, (kasnom) kapitalizmu kao vremenskim orijentirima za razumijevanje naših svakodnevica. Suština antropološkog promišljanja vremena dolazi iz ideje da kategoriji vremena treba pristupati kao društvenoj činjenici, društvenom programu. Proizašla je iz suočavanja s obećanjima modernog doba, razočaranjima i promišljanjima o dosegnutim budućnostima. Antropologija vremena svjesna je da naša disciplina konstruira vrijeme kao svoj predmet. Nostalgično vrijeme pastoralnih prošlosti, utopijsko vrijeme održivih budućnosti, krizama zatečeno i neotporno sadašnje vrijeme – samo su neki od antropoloških načina konstruiranja vremena. Antropologije vremena prate i promišljaju prošlo, sadašnje i buduće društveno vrijeme. Bave se planovima, prekidima i nedovršenim projektima modernizacije, napuštenim budućnostima i okretanju prošlosti, kao i napuštanjem prošlosti i okretanjem budućnosti. Felix namjerno privremeno zaustavlja dvije uobičajene vremenske orijentacije antropologa i predlaže usmjeravanje i zadržavanje antropološkog pogleda na sadašnjost. Prezentizam omogućava da imaginiranu vremensku liniju daleke i bliže prošlosti, bliske ili daleke budućnosti zahvatimo iz jedinstvene pozicije – one sadašnjosti koja u sebi sadrži odjeke prošlosti i najave budućnosti. U njoj je vremensko sjecište prošlih, budućih i sadašnjih orijentacija.

Felix Ringel u sklopu javnog predavanja na Filozofskom fakultetu pojašnjava perspektivu prezentizma, 19. 3. 2025. ©Helena Tolić

Upravljanje vremenom obilježje je svih sustava – religijskih, političkih, ekonomskih i kulturnih – podjednako. Vrijeme je uključeno u sve društvene ideje i prakse. Zato Felix traži da se osvrnemo na uloge pojedinaca, grupa i institucija spram vremena. Temporalna agensnost njegov je koncept kojim apelira na pojedinca na aktivno razumijevanje i postavljanje u vremenu koje je društveno upravljano. U temporalnoj agensnosti nalazi se emancipacija od nasilnosti institucionalnog vremena, sloboda da se aktivno djeluje u vremenu, bilo da se radi o socijalističkom čovjeku koji „preživljava“ svoje doba jer dolazi „bolji život – sutra – kroz odricanje“ ili o čovjeku kasnog kapitalizma koji se kao i nekadašnji socijalistički čovjek s vremenom nosi pomoću taktika „vremenskog izvrdavanja“, sitnih činova otpora usmjerenih na obećanje „boljeg života – sutra – kroz konzumaciju“. Na sličan način, o vremenskim orijentacijama, upravljanju vremenom i mogućnostima da se spram vremena postavljamo izvan dominantnih modela (budućnosti) govori američka antropologinja Chloe Ahmann sa Sveučilišta Cornell u svojoj knjizi Futures after Progress: Hope and Doubt in Late Industrial Baltimore (2024). Njezina je knjiga posvećena onima koji su preživjeli kasni kapitalizam, deindustrijalizaciju i ekonomsko opustošenje industrijskog zaljeva Curtis. Ahmann piše o vremenu kasnog kapitalizma, nadi i sumnjama vezanima za vrijeme koje dolazi. Podsjeća da ekonomski i politički sustavi koriste ideje vremena. Osvrće se na sposobnost i mogućnost institucija, pojedinaca i grupa da djeluju u vremenu, da utječu na razumijevanje vremena, na vremenska očekivanja, načine postavljanja prema vremenu i bivanja u vremenu. Ideje o vremenu i budućnosti upravljane su od strane statističara, prognozera, državnika i političara, tehnokrata i poduzetnika – oni su vlasnici budućnosti, futuristi kapitalizma. Oni upravljaju velikim i malim budućnostima, spekulativnim horizontom intimnih, mogućih, svakodnevnih orijentacija spram budućnosti (Ahmann 2024: 3).

Spašavanje, gubljenje, (ne)postojanje vremena i Velesajam

Na Velesajam dolazimo ujutro i nalazimo se na prašnjavom, žičanom ogradom naznačenom ulazu. Ulazimo s istočnog parkirališta. Već tu i tada Velesajam kao da nije isto mjesto koje poznajemo. Naša terenska lokacija na Velesajmu, upozorava nas Felix, progovara iz više post-ova – postsocijalistički, postindustrijski, postkapitalistički. Post- nas vodi ka razmišljanju o počecima i krajevima. O naslijeđu i onome što priželjkujemo, zamišljamo i planiramo u budućnosti, a što je već ovdje kao zaostalo ili je tek naznačeno kao buduće. Zato je za etnografe biti negdje uvijek uvremenjeno. U slučaju post-Velesajma mapirati vrijeme znači misliti kroz vrijeme kasnog socijalizma, trag kojega je vidljiv i danas, te kasnog kapitalizma i kasnog industrijskog doba, tragovi kojih i vremena kojih oblikuju vrijeme sada. Mapirati vrijeme znači promišljati ga kao nešto što je sadržano u društvenom pamćenju i kulturi sjećanja. Nečega što je sadržano u strategijama o budućnosti i u praksama sadašnjosti. Vrijeme i prostori su društveni. Vrijeme je ekonomsko i ideološko. Ono se materijalizira u urbanom okružju na različite načine. Kao istraživačice postindustrijskih prostora vrijeme mapiramo jer se ono oprostoruje i manifestira kroz materiju. Vrijeme se upisuje u prostor i mapira u prostoru. Post-velesajamsko vrijeme pronalazimo i mapiramo na različitim mjestima i kao različite prakse i ideje. Post-Velesajam mapiramo u postojećem i u očekivanjima. U njemu pronalazimo industrijsku i gospodarsku prošlost, kao i postindustrijsku sadašnjost i budućnost. Postindustrijsko u njemu čitljivo je i vidljivo kao odnos vremena i industrije, vremena i industrijskog prostora, vremena i industrijske ekonomije. Vremena i ideja koje vrijeme nosi. Vrijeme Velesajma nije jednostavno mapirati. Mapirati ga znači osluhnuti prirodno vrijeme Velesajma – v r i j e m e – rastezljivo i rastegnuto, uočavati današnje ritmove zaposlenika u sportskim halama i skladištima, pitati se o ritmovima prošlosti. Vrijeme se u Velesajmu čuje i promatra. Vrijeme u njemu kao da je stalo – čujemo ga kao tišinu koja zaglušuje. Vidimo ga u osipanju, zapuštenosti zgrada, nelogičnostima napuštene socijalističke graditeljske baštine i prometne infrastrukture, napuštenih i prenamijenjenih paviljona, prekinutih prolaza i pružnih i cestovnih komunikacija, oprirođavanju pejzažne arhitekture – vremenu biljaka koje teče sporo ali uporno u negiranju planiranja i ukroćivanja.

Tragovi velesajamske pruge, 20. 3. 2025. ©Sanja Potkonjak

Velesajam je nekada udomljavao vrijeme razvijenog socijalizma. Ali ono je u njemu i danas. „To je nekad bilo gala! Tamo je svatko našao nešto za sebe“, intimna je misao koju je s jednom od nas podijelila kazivačica i koju nosimo kao ideju vremena i prostora Velesajma. Pokazni, gala-socijalizam! Postindustrijski krajolici, kaže Ahmann (2024: 2), „emblematični su za prošlost, oni su prostori izvan vremena“.

Talijanski paviljon, danas ograđen i s natpisom upozorenja o opasnosti od pada stakla, 20. 3. 2025. ©Sanja Potkonjak

No postoje i drugi intimni i svakodnevni svjetovi Velesajma i vremenske orijentacije. Mapirati vrijeme Velesajma danas znači misliti ga kroz oči suvremenika.

Svaka od nas (Nevena, Petra, Iva, Kristina i Sanja) i Felix u to postindustrijsko mjesto ulazi s tri vlastita pojma kojima smo dan prije na radionici pokušali opisati što asociramo uz Velesajam: to je mjesto koje ugošćava, postalo je slučajno mjesto, ekscesivno… Velesajam je nešto razlomljeno, kompartmentalizirano… Velesajam doživljavamo kroz osobne putanje: proljetni i jesenski velesajam u socijalizmu, rijeke ljudi ili pak tematski velesajam novoga doba: Interliber, sajmovi nautike, vjenčanica, susreti gospodarstvenika, sajam namještaja… Velesajam je i rat 1990-ih i od očiju skriveno nasilje i epidemija COVID-a i javnozdravstvena akcija cijepljenja – gužve, redovi, rijeke ljudi u strahu, ali i planiranje, organiziranje i prostorna smislenost… Velesajam je nešto veliko. Uz Velesajam vezujemo rupe na cesti, ograde, plavu boju, nered, praznine. Sportove. Velesajam je ne-mjesto, „obezličeno i teško opisivo“ (Augé 2005). Vrijeme u njemu mijenja naš osjećaj prema prostoru. Velesajam je prostorno i vremensko nesnalaženje, nešto što ne možemo shvatiti u potpunosti, u čemu se teško društveno, vremenski i prostorno orijentirati za neke od nas. On nosi odlike sadašnjeg vremena koje potire velike projekte prošlosti i još nije ispisano projektima budućnosti. On je izgubljena cjelina. Zoniran je do nerazumljivosti i neprepoznatljivosti. Nije više čitljiv. Velesajam je smanjivanje vremena. Velesajam je prostor bez zvuka, uznemirujuće veličine, prostor bez ljudi, zastao u vremenu, prostor suspendiranog vremena, ali i ukidanja vremena. On je izvan. On je između dvaju gradova.

U njega ulazimo kao u napušten prostor, „uteg gradu“, poligon za poduzetničke maštarije o Zagrebu na vodi, održive ideje o gradu mladih obitelji. U njemu i kroz njega neobično brzo voze dostavni kamioni, tegljači, skupocjeni automobili. U njemu je pješak rijetkost. Gotovo smo sami u našoj vježbi mapiranja vremena na Velesajmu. Vrijeme Velesajma je vrijeme očekivanja. Sadašnjost Velesajma je prilika. Sadašnjost je početak budućnosti koju zamišljamo, priželjkujemo i planiramo.

Felix napominje da Velesajam funkcionira u različitim vremenskim orijentacijama – ritmu ili planu službenog vremena, planu svakodnevnog korištenja, planu životne dinamike, ali i našem projektnom planu. Najednom se u njemu otvaraju isprepleteni vremenski nizovi – velesajamsko vrijeme u gradskim strategijama, političko-administrativno vrijeme vezano uz gradske uprave, institucionalno vrijeme koje obuhvaća i vrijeme konzervatorskog pregnuća da se vrijeme velesajamskog prostora zaustavi, ali i da se prostoru dopusti život u novom vremenu. Velesajam je zaboravljeno mjesto, mjesto oprirođenog grada, urbane prirode.

Velesajamska urbana divljina, 20. 3. 2025. ©Kristina Vugdelija

Velesajam je ideja. Velesajam je vrijeme velike i važne arhitekture, dijelom zaštićene, službeno ili neslužbeno imenovanih paviljona: Talijanski paviljon (rascvjetane staklene perjanice), Njemački paviljon, Kineski paviljon, paviljoni mješovite namjene, Paviljon nacija (Vitićev i Tonkovićev paviljon ulegnutog krova i kontrafora), Paviljon Đuro Đaković, Zenički paviljon, Rumunjski paviljon perforirane betonske fasade, Paviljon 22, Paviljon 6…

Kineski paviljon u kojem privremeno djeluje Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, 20. 3. 2025. ©Sanja Potkonjak

Velesajam je i muzej povijesti hrvatske arhitekture. Ponekad povijesti nasilja i epidemija. Ekonomske povijesti i tranzicije. Velesajam je mjera za vrijeme, njegova slika. Velesajam je multitemporalan – sidri nas u priče o prošlom i smješta u sadašnje vrijeme kada god zastanemo pred nekim od velesajamskih paviljona, sjednemo na betonsku klupicu obraslu mahovinom, posrnemo na raspuklim cestama prepunim rupa, pogledom ispratimo zaboravljenu prugu ili zarasli puteljak, pokušamo se orijentirati na jednom od prometnih znakova koji prolaznike upućuju u prošla vremena.

Velesajamski putokazi, 20. 3. 2025. ©Sanja Potkonjak

Velesajam je nemjerljiv. Velesajam je i prekrajanje, smanjivanje, prilagođavanje. Velesajam su i znakovi novog života. Velesajam je ŠPUD. Velesajam je Mali dom…

Mali dom na Velesajmu, 20. 3. 2025. ©Sanja Potkonjak

Velesajam je nada u blisku budućnost koja može biti bolja.