Program razvoja kulture Grada Zagreba 2024. – 2030. predvidio je osnivanje i otvaranje Interkulturnog društvenog centra (IDC) koji „djeluje u sinergiji interkulturnog dijaloga, društvene i solidarne ekonomije, održivog razvoja, umjetnosti i kulture“. Kao lokacija takvog interkulturnog društvenog centra odabran je prostor nekadašnje Tržnice Trnje koji je posljednjih desetak godina uglavnom napušten.

O potrebi otvaranja IDC-a u Zagrebu koji je, između ostalog, bio zamišljen i kao mjesto dobrodošlice i kulturne razmjene s migrantima i izbjeglicama koji u Zagrebu žive, organizacije civilnog društva i akteri na nezavisnoj kulturnoj sceni govore već najmanje jedno desetljeće. Osnivale su se platforme, provodili projekti i kampanje poput Platforme Upgrade i kampanje Zagreb: otvoreni grad kojima se godinama zagovaralo otvaranje IDC-a, i to u civilno-javnom partnerstvu s Gradom. Mapirale su se moguće lokacije takvog centra, promišljali njegovi ciljevi i društvene uloge u širem smislu, no planovi do danas nisu ostvareni u praksi.

Stoga je Program razvoja kulture Grada Zagreba 2024. – 2030. u ovom kontekstu posebno važan jer IDC precizira kao aktivnost koja bi trebala doprinositi kulturi dobrodošlice, dostupnosti i uključivosti kulture i umjetnosti, smješta ga na konkretnu lokaciju bivše tržnice te donosi vremenski okvir njezine prostorne rekonstrukcije. 

U rujnu 2024. te lipnju 2025. godine novoosnovana gradska ustanova Novi prostori kulture, koja bi trebala upravljati budućim IDC-om, na prostoru tržnice u Trnjanskoj ulici organizirala je dva javna događanja – Kulturplac: Novi susreti na starom mjestu i Kulturplac: Jedan svijet, mnogo priča – koja su uključivala vođene šetnje, kreativne radionice, koncerte i filmske projekcije. Bio je to prvi organizirani javni život na tom prostoru nakon godina praznine i pokušaj organizatora da pripremi teren i lokalnu zajednicu za otvaranje centra.

No, iako je IDC formaliziran u gradskim dokumentima, zasad su u tijeku pripremni radovi za rekonstrukciju ovog prostora pa centar još nije u svakodnevnoj funkciji. Kako onda istraživati nešto što još nije postalo ono što je najavljeno? Kako pratiti prostor koji još ne živi onako kako je dokumentima zamišljeno?

U sklopu projekta PostCity pratimo upravo taj proces transformacije. Riječ je dijelom o etnografiji čekanja i praznina. Naslanjajući se na shvaćanje praznine kao društvene formacije (Dzenovska 2020) koja istovremeno označava vidljivu realnost praznih prostora ili oronule infrastrukture, način života i interpretativni okvir kroz koji ljudi imenuju vlastito iskustvo, praznina tržnice Trnje nije samo fizička zapuštenost prostora, nego i specifično vrijeme i mjesto između – između planova i njihovih realizacija, između onoga što prostor trenutno jest i onoga što bi mogao postati.

Ovo je, dakle, teren koji nas usmjerava na brojna pitanja o procesu osmišljavanja, formiranja i budućeg života prvog zagrebačkog IDC-a. Kako je i zašto odabran baš ovaj prostor za takvu prenamjenu? Tko su ljudi koji stoje iza dugogodišnjeg zagovaranja otvaranja interkulturnog centra u Zagrebu? Tko će biti publika i korisnici tog prostora, zamišljenog kao mjesta interkulturne razmjene i dijaloga? Tko će i kako sudjelovati u kreiranju njegovih sadržaja i programa, a tko će ih konzumirati? Kako će u praksi izgledati interkulturna razmjena? Što interkulturalnost znači za različite aktere koji prostor oblikuju i kako ona može živjeti u IDC-u? Ovo su neka od pitanja koja se otvaraju kroz prve susrete s ovim terenom i koja nas vode u daljnjem praćenju transformacija u Trnjanskoj 33 A.

Hodati Trnjem: višeglasje u stvaranju mjesta

Prvi istraživački susret s ovim dijelom Trnja u rujnu 2024. godine predstavljala je organizirana šetnja, u okviru manifestacije Kulturplac: Novi susreti na starom mjestu, uz vodstvo arhitekta Antuna Sevšeka, arhitektice i predsjednice Mjesnog odbora Trnje Ivane Božić Valkaj te likovne umjetnice i Trnjanke Ksenije Turčić.

Dok je Sevšek u šetnju upisivao urbanističku povijest i kontekst razvoja i transformacije ovog dijela grada, Božić Valkaj i Turčić nadopunjavale su taj narativ glasovima življenog iskustva prostora dijeleći s okupljenima sjećanja na lokacije nekadašnje slavne slastičarnice Gortan, kina Romanija ili pak foto-studija Vukić „gdje se svako dijete iz ulice fotografiralo za rođendan, nadajući se da će baš njihova fotografija jednog dana osvanuti u izlogu radnje“.

No bili su tu i brojni drugi glasovi – glasovi sudionika šetnje, mahom Trnjana koji su bili dio grupe od pedesetak ljudi koji su tog poslijepodneva šetali Trnjanskom, Bosutskom i Vučanskom – ulicama koje okružuju prostor tržnice. Oni su ovu šetnju obogatili svojim sjećanjima i vizijama prošlosti, ponekad zadirkujući vodiče i ispitujući znaju li doista povijest njihovog kvarta. „Di je kaj bilo i što sve može biti“, kako je jedna od voditeljica sažela logiku šetnje, pokazalo se višeglasnim i ponekad prijepornim. Formalni se urbanistički narativ o razvoju Trnja tako neprestano preplitao s osobnim sjećanjima, življenim iskustvom prostora te intimnim poznavanjem svake kuće i svakog dućana. Takvo višeglasje podsjeća nas na ono o čemu pišemo kada govorimo o hodanju s postindustrijskim gradom.

Šetnja Trnjem pokazala je kako se u hodanju gradom prepliću različiti načini njegova poznavanja, ali i različiti vremenski horizonti. Dok su arhitekti crtali urbanističku povijest kroz planove i karte, Trnjani su u planove dodavali život vlastitim sjećanjima. Tako smo toga dana istovremeno hodali kroz urbanistički narativ o razvoju grada, kroz osobne topografije svakodnevnog života u njemu, ali i kroz pokušaje zamišljanja nekog novog, budućeg Trnja u čijem je centru predviđen interkulturni društveni centar. Potonje je bilo najglasnije na zadnjoj postaji šetnje – tržnici Trnje – na kojoj su se u tim trenucima odvijale zadnje pripreme prije početka dvaju planiranih koncerata u sklopu Kulturplaca. Osim radnika i organizatora i nas koji smo do tržnice došetali na prostoru tržnice nije još bilo nikoga.

Ipak, u sljedećim se satima i to promijenilo pa su prostor tržnice privremeno ispunili posjetitelji večernjih koncerata. No, osim jednog plakata ispred zapadnog ulaza u tržnicu u Trnjanskoj ulici, ništa još nije komuniciralo planove za revitalizaciju ovog zapuštenog javnog prostora.

Stoga se u istraživačkom smislu javljaju brojna pitanja o (ne)povezanosti lokacije i njezine predviđene namjene. Zanima nas zašto je i tijekom kakvog procesa upravo ovaj prostor odabran za lokaciju budućeg IDC-a? Postoji li neka poveznica između povijesti ovog kvarta, namjene ovog prostora i vizije njegove budućnosti? Šire postavljeno, kojom se logikom i prema kakvim kriterijima odlučuje o prenamjeni napuštenih (gradskih) prostora u Zagrebu? To su neka otvorena pitanja koja ćemo dalje sagledavati u kontekstu širih strategija prostornog planiranja i odluka o korištenju brownfield područja u Zagrebu.

Za koga i s kime?

Ključno pitanje koje se nameće kada govorimo o IDC-u jest – za koga se on radi i s kime se on stvara? Tko će biti korisnici i sustvaratelji tog prostora i njegovih programa? Kako će interkulturalnost živjeti u praksi na tom prostoru i u tom centru?

Drugi Kulturplac: Jedan svijet, mnogo priča održan je tijekom tri dana u lipnju 2025. godine. Program je ovog puta uključivao filmske projekcije, koncerte, buvljak i događanja poput radionice „afričkog plesa“, ceremoniju kave, radionicu sitotiska i vrtlarenja.

I dok su za večernje koncerte, kao i na prvom Kulturplacu, posjetitelji uglavnom popunili prostor bivše tržnice, posjećenost ostalih događanja jako je varirala. Primjerice, na otvorenje manifestacije i projekciju prvog filma u petak navečer došlo je tek nekoliko ljudi, a improvizirana ljetna pozornica nešto se više napunila tek za projekciju drugog filma – kultne Kose. Slično, na radionici vrtlarenja uz jednu našu istraživačicu sudjelovalo je četvero ljudi: jedna Trnjanka koja stanuje u susjednoj ulici te obitelj jednog od zaposlenika Novih prostora kulture.

Stoga je jedno od najvažnijih pitanja za koga su aktivnosti i programi IDC-a planirani te hoće li po svom otvaranju centar privući one za koje je mišljen? Hoće li se dogoditi najavljena i planirana (inter)kulturna razmjena?

Pitanje tko će biti dio zajednice IDC-a vraća nas na širu temu s kojom se susrećemo u istraživanju postindustrijskog Zagreba – pitanje o stvaranju zajednice. Već smo pisale kako se na našim terenima pokazalo da ne postoji neka prethodno zadana, organska i samorazumljiva lokalna zajednica. Umjesto toga, možda se i interkulturna zajednica oko IDC-a treba shvatiti kao zajednica u procesu nastajanja – kroz događanja „ususret budućem IDC-u“, kroz susrete različitih ljudi na ovom prostoru, kroz pregovaranje o tome što interkulturalnost uopće znači u ovom kontekstu. Time je pitanje tko će biti dio te zajednice još uvijek otvoreno.

Etnografija čekanja i praznina

Kako pratiti prostor koji još nije ono što bi trebao biti? Kako istraživati zajednicu koja se tek oblikuje? Etnografija čekanja zahtijeva od nas specifičnu vrstu pažnje – pažnju usmjerenu ne samo na ono što jest, nego i na ono što bi moglo biti, na ono što se najavljuje, obećava, planira. Zahtijeva pažnju prema procesima koji se odvijaju sporo, prema fragmentima života koji se tek povremeno pojavljuju na nekom prostoru. Možda se upravo u takvoj praznini, kako sugerira Dzenovska (2020), događa najvažniji rad okupljanja, pregovaranja i stvaranja zajedničkih značenja – u tom prostoru između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.

Ovo su neka od pitanja i tema koje se otvaraju s našim praćenjem transformacije tržnice Trnje u IDC. Možda je upravo ova faza – faza čekanja, iščekivanja i očekivanja – ona najvažnija za razumijevanje kako se mjesta i zajednice stvaraju. Možda se upravo u toj naizgled praznini, u ovom još nerealiziranom, u vremenu između onoga što jest i onoga što bi moglo biti, događa najvažniji rad – rad okupljanja, pregovaranja i stvaranja zajednica. Nastavit ćemo hodati Trnjem, slušati višeglasje prostora, promatrati njegove svakodnevice i iskorake iz uobičajenog te pratiti stvara li se i kako interkulturalnost na Trnju.

Dzenovska, Dace. 2020. „Emptiness: Capitalism Without People in the Latvian Countryside“. American Ethnologist: Journal of the American Ethmological Society 47/1: 10–26.